Poslije dramatičnog raspleta događaja i kraćeg boravka u Turskoj, u Beograd se vratila krajem 1995. Sada živi u Novom Beogradu.

“Prošlo je nekoliko dana, a moja svakodnevica bila je siva. Dosada, samoća, crne misli. Stalno sam maštala o Beogradu. Vraćala se noću u njega, šetala Adom Ciganlijom, a ujutru, kada bih se probudila, opet plakala. Onda mi je iznenada, poslije obilnog ručka, moj stražar saopštio da ću ići u malo dužu šetnju.

“Čovjek iz moje pratnje mi je pokazao da se mogu osvježiti u bazenu. U bazenu i pored njega bilo je, koliko sam uspjela da procenim na prvi pogled, dvadesetak djevojaka. Rekla sam mu da nemam kupaći kostim, a on mi je pokazao na jednu malu prostoriju, svu u cvijeću, sa desne strane bazena. Na povećoj polici, suprotno od vrata, bili su kupaći kostimi, vidjelo se neupotrebljavani. Okretala sam se oko sebe, zamahivala plivajući, a onda sam osjetila nečiju ruku na leđima. Bila je to Holanđanka. Silno sam se obradovala, ali ona je odmah otplivala na drugu stranu. Shvatila sam to kao poziv i krenula za njom. Sačekala me ispod slapa, uranjajući u vodu i pojavljujući se iznad nje.

“Znam kako se osjećaš, ja sam ovdje dvije godine. Bit će prilike za razgovor, od danas ćeš često biti sa nama, ali vodi računa da previše ne razgovaraš ni sa jednom od nas. Zapamti samo jedno, odavde niko nije pobjegao i ne misli o tome. Svaka od nas ima različita iskustva, sve zavisi od tebe. Znam da su ti rekli o četvorogodišnjem boravku i stanu u bilo kojem kraju svijeta, ali nijedna od nas ne zna da li je to istina. Nekoliko devojaka otišlo je odavde za ove dvije godine, ali ko će znati gdje. Na ovaj bazen možeš da dođeš svakog dana, ali više bih volela da se viđamo u teretani. Tamo ćeš vjerovatno sutra”, rekla mi je Anet i otplivala.

Nastavak na sljedećoj stranici …