Majka moli da pročitate njezinu priču nakon što joj je dijete iznenada preminulo od neočekivane bolesti

0
1941

Noćna mora svake majke je gubitak djece. No, to se većinom čini kao daleki strah koji je stvaran samo u filmovima, a nikada se neće dogoditi vama – sve dok ne budete gledali vaše dijete kako uzima svoj posljednji dah, a liječnik vam govori: „Žao mi je, ali nije preživjela.“

Takav je slučaj bio za Sierru Greenlee, majku koja je gledala svoju predivnu djevojčicu kako odlazi u raj zbog nedijagnosticiranog slučaja dijabetesa tipa 1.

Još uvijek u šoku zbog događaja koji su se zbili 22.3.2018., za Sierru je jako teško ponovno se prisjetiti te horor priče. No hrabra majka odbija ostati tiha u nadi da će smrt njezine djevojčice Aryje spasiti druge živote.

Do sada je Aryjina priča spasila živote najmanje 13-ero djece, a njezina majka moli da podijelite njezinu poruku kako bi više djece mogli biti dijagnosticirano na vrijeme.

Dijabetes tipa 1 se često ne pregledava kod djece dok ne krenu u školu tako da je Aryjina bolest prošla neopaženo. Važno je znati simptome kako i vaše dijete ne bi patilo na isti način.

Sierra je na Facebooku napisala:

„Došao je trenutak kojeg sam se bojala već 11 mjeseci. Voljela bih iskoristiti ovo vrijeme kako bih podijelila nešto što mi je jako važno i blisko srcu. Znam da je većina to već pročitala, ali želim ponovno to podijeliti. Zadnji put je ta objava spasila živote 13-ero djece. Neka ovaj puta spasi i više.

U popodnevnim satima 22.3.2018. sve je bilo kao i inače. Završila sam s poslom te sam krenula pokupiti svoju kćer. Provela je tjedan sa svojim tatom te sam jedva čekala da ju vidim. Bila sam uzbuđena da mi ispriča o svom tjednu te sam sanjala o kasnim doručcima s njom i igranju kada se probudi.

Kada sam došla do dadilje ona mi ju je donijela do automobila, moja je kćer bila u dubokom snu; činilo se da je imala dug dan. Našalila sam se i pitala diše li uopće. Dok nisam stavila svoju ruku na njezina prsa i nisam ništa osjetila. U tom sam se trenu potpuno uspaničila. Nisam mogla završiti misao. Znala sam da ju trebam vratiti unutra i početi oživljavanje. Bila sam tako ljuta i prestravljena. Vikala sam na svakog tko mi je pokušao stati na put ili nešto reći.

Otrčala sam unutra s njom i započela umjetno disanje na njezinom malenom beživotnom tijelu. Znala sam da sam trebala biti mirna, ali nisam mogla, vikala sam na dadilju i pokušavala misliti na pritiske na prsa i disanje, a cijelo sam to vrijeme paničarila.

Napokon je stigla hitna nakon vjerojatno 15 minuta, ali mi se činilo kao sat vremena. Slijedeći sat dok su ju pokušavali oživjeti ja sam zvala njezinog tatu i svoje roditelje, hodala sam uznemireno, plakala sam i molila se. U trenutcima sam osjećala kao da sam neka potpuno strana osoba koja samo promatra što se događa. Uvijek sam imala takve noćne more, ali se nikada nije trebalo dogoditi, ne meni. Bio je to jedan od najužasnijih trenutaka u mom životu.

Nastavak na sljedećoj stranici…

Loading...

Komentari na članak:

IZVORnovizivot