Majka djevojčice s Downovim sindromom: Posramljena, a sada ponosna

0
429

Alyse Biro majka je djevojčice s Downovim sindromom, a svoje je poteškoće podijelila kako bi inspirirala druge:

„Onog trenutka kada test za trudnoću pokaže ‘pozitivno’, u vašoj se glavi odvrti život vašeg djeteta. Imala sam devet dugih mjeseci da zamišljam kakvo će mi biti dijete. Hoće li to biti dečko ili djevojčica? Bit ću majka! Što ako ne budem dobra mama?

Hoću li biti bolja mama dječaku ili djevojčici? Kako će moje dijete izgledati? Hoće li imati smisla za šalu? Hoće li biti pametno? Moram svoje dijete naučiti da bude samostalno, pogotovo kći. Hoće li imati puno dečki? Oh čovječe, maturalna zabava!

Ako budem imala dečka, morat ću ga poučiti kako da se ponaša prema djevojkama. Kada trebam roditi? Kada ću saznati djetetov spol? I tako dalje, i tako dalje.

Moja je trudnoća imala male komplikacije. Samo žgaravica, mučnina i iscrpljenost. Ultrazvuk je uvijek pokazivao sjajne rezultate. U 39. tjednu trudnoća sam se požalila liječnici da sam osjećala vrtoglavicu i glavobolju.

Liječnica je preporučila da se testiram na stres i da prođem ultrazvuk zato što ove simptome nisam imala tijekom trudnoće. Čekanje se činilo kao vječnost, pogledala sam muža i rekla ‘nešto ne valja’. Došla je medicinska sestra i konačno mi rekla kako je pronađena tekućina u lijevom plućnom krilu i stomaku djeteta preko ultrazvuka.

Love What Matters

‘Ima karakteristike Downovog sindroma’

Odjurili su me u operacijsku salu na carski rez. Bila sam prestrašena i čvrsto sam držala suprugovu ruku. Napokon je bila rođena i čuli smo prvi plač. Pogledali smo se, bili smo prepuni uzbuđenja, sreće, ljubavi, čuđenja. To je bila najveća sreća koju sam osjetila. U tom trenutku sreće čula sam riječi ‘Ima karakteristike Downovog sindroma’. Moj najsretniji trenutak postao je najmračniji.

Tu je večer u našu sobu došla genetičarka. Bila je izravna i kratka. Rekla je kako je pregledala našu kći i da je ustvrdila da ima karakteristike Downovog sindroma. Rekla je kako treba testirati krv kako bi se potvrdilo. Nastavila je razgovarati o Downovom sindromu i kako su se stvari promijenile za ljude s tim stanjem. Rekla je kako takve ljude vole i da oni postanu ‘ljubimci škole’.

Život kojeg sam zamišljala srušio mi se pred očima. Ponekad sam se osjećala kao da sam u praznoj sobi sa onim što je ostalo od života. Kao da je tornado pogodio sobu u kojoj se nalazim i uništava sve oko mene.

Plakala sam nad svim zabavama na koje nikada neće otići, gužvala sam haljinu za maturalnu koju nikada neće obući, plakala sam nad svim odličnim ocjenama i nagradama koje nikada neće dobiti, nad prvim poljupcima koje neće doživjeti… Slike njezinog odlaska na fakultet i dugih razgovora prije njezinog vjenčanja su se slomile u milijun komada.

Love What Matters

Slijedećih nekoliko mjeseci sam bila zaključana u toj sobi u svom umu. Neprestano sam se utapala, pokušavala doći do zraka i pokušavala zaustaviti tu razornu snagu tornada oko mene… Tuga me je obuzela kao bijesna vatra koju nisam mogla ugasiti. Tri mjeseca u toj sobi. Napokon, napokon sam prihvatila… Kada sam sve prihvatila vidjela sam tko je bio preda mnom. Bila je to moja kćer sa svojim velikim plavim očima i plavom kosicom, govoreći mi da je ona uvijek bila tu. Nije ona bila izgubljena, ja sam bila izgubljena.

Tada sam ja započela. Tada sam se pronašla ili me je ona počela polako otkrivati. Skrivenu mene. Bolju mene. Snažniju mene. Kažem da sam bila izgubljena na način da sam se izgubila u očekivanjima i definicijama uspjeha koje nisu temeljene na STVARNOM znanju onoga što uspjeh zapravo jest. Izgubila sam se u mislima krivnje i projiciranja. To sam sve ja učinila. To je bila moja krivnja.

Nastavak teksta na sljedećoj stranici…

Loading...

Komentari na članak:

IZVORnovizivot